"Kupuj sve na firmu brate, to ti je PDV"

Freelanceao sam neko vrijeme, imao obrt, ali nažalost bio predobar i probio sve limite, pa sam morao prijeći na pravu firmu. To i nije bio toliki šok jer mi je otvorilo opciju da kupujem "na R1", odnosno odbijam PDV i onda sve bude 25% jeftinije. Predobro je, svi poduzetnici to rade, pa sam i ja.

Ali od početka imam neki čudan osjećaj u vezi tog. Jasno da nisam mislio da se radi o nekoj prevari ili utaji poreza, ali nešto mi tu nije sjedalo kako spada. Sad kužim što.

Kupovanje stvari na firmu je klasičan hrvatski mentalitet zaduživanja, "pametniji sam ja od njih", "rješit ću to kasnije" i apsolutne nesposobnosti koncipiranja ičega što će se dogoditi nakon duže od par godina. Objasnit ću.

Na ovo razmišljanje me potakla ideja da, budući da je PDV tako dobar, na firmu kupim nekretninu. Logika je jasna = stan je skup, odbitak PDV-a je očito free money, dakle ako kupim stan na firmu prolazim 25% jeftinije.

I to je točno. Ako kupuješ stan na koji se obračunava PDV, a to su sve novogradnje, stvarno možeš odbit taj PDV i proć 25% jeftinije. Platiš 200.000 za stan, zatražiš povrat 50.000 eur PDV-a koji ti sjedne unutar mjesec dana. I onda još tih 50.000 možeš koristit za opremanje stana, jer se svi troškovi priznaju i svaki te dođe 25% jeftinije. Jednostavno je isplativije.

Ali, opet, ovo je klasično hrvatsko nerazumijevanje kako neke stvari djeluju dugoročno. I to ne vrijedi samo za kupnje nekretnine nego i bilo čega drugog na firmu, mobitela, laptopa, itd.

U stvarnosti, hrvatski porezni sustav je dizajniran puno pametnije nego što misliš, i svi ovi trikovi s "uštedom" su samo kratkoročno mazanje (svojih) očiju.

Ok, kupio si stan na firmu, i što da recimo u nekom momentu kasnije odlučiš prebacit tu nekretninu na sebe? Morao bi kupiti sam od svoje firme. Prvo - ne možeš je kupit za jednu kunu, nego moraš platit tržišnu cijenu. Makar to bio ti, i to je tvoja firma, ti kao njen direktor si zakonski odgovoran da je ne oštetiš na ničiju korist.

Dakle ti moraš platit svojoj firmi novac u punom iznosu. Istina, dobit ćeš ga nazad, ali tek kad poplaćaš sve poreze. U ovom slučaju, prvo bi platio porez na dobit na razliku kupovne i prodajne cijene. Znači ako stan sad vrijedi 250.000, a ti si ga kupio za 200.000, plaćaš 10% poreza na tih 50.000 razlike, dakle 5.000 eura. Onda plaćaš na porez na isplatu ovih 250.000, što je 18%, dakle 45.000 eura.

Nadalje, ti kupac fizička osoba si obveznik poreza na promet nekretninama, koji je 3% cijene nekretnine, što te dođe još 7.500 eura.

Ukupno - iako si kupnjom na firmu uštedio 50.000 eura poreza, na kraju si vratio 57.000 eura. Bravo.

Koji porezni službenik je ovo namještao, svaka mu čast.

"Ali... ali... amortizacija."

Drugi pametnjakovići će ti reći "amortizacija" i gledat te kao da bi ti sve trebali biti jasno, iako ni oni sami ne razumiju o čemu se radi. Dakle amortizacijom se smanjuje "knjižna vrijednost" neke stvari. Za nekretnine je stopa 5% godišnje, dakle za 10 godina će joj knjižna vrijednost biti 50% kupovne, a za 20 godina će biti 0%, odnosno 0.00 eura.

Ono što neuki direktori misle je da amortizirana imovina jednostavno ispari u zrak, da je tad možeš prodat za 1 kunu i nikom ništa. Ali zapravo knjižna vrijednost od 0% ti stvara još goru situaciju! Zakon i dalje štiti da ti ne oštetiš firmu, tako da i dalje moraš platit tržišnu cijenu nekretnine. Razlika je što porez na dobit zapravo ne plaćaš na razliku prodajne i kupovne cijene, nego prodajne i KNJIŽNE cijene.

Znači, ako je prodaš za 250.000, a njena knjižna je 0, ti plaćaš porez na tu razliku, dakle na svih 250.000 eura koje si primio. To je onda 25.000 eura, plus onaj porez na isplatu koji je i dalje 45.000 kao u prijašnjem primjeru, plus i tih 7.500 poreza na promet nekretnina, što znači... čekanje 20 godina da se nekretnina amortizira ti u biti povećava koliko ćeš poreza platiti. To će te doć 82.500 eur umjesto onih prijašnjih 57.000.

Još jednom, nisi pametniji od poreznog sustava.

"Brate ti imaš firmu, jel mi moš kupit mekbuk pro na nju"

Ista stvar vrijedi i za kupovanje... bilo čega drugog. U nekom momentu ćeš zatvarati firmu i trebat će nešto napravit sa svom tom imovinom. Hrvatski poslovođa o ovome ne razmišlja, bez problema kupi rozi ajfon ljubavnici i misli da je porez izbjegnut zauvijek.

Svu tu opremu ćeš tad trebat otkupiti od svoje firme. I nema veze kako je ona amortizirana, morat ćeš platit tržišnu cijenu, u sklopu koje:

- prvo ti kao fizička osoba plaćaš PDV (25%)

- onda ti kao firma plaćaš porez na dobit na _cijeli_ iznos te opreme, jer je amortizirana

- onda ti kao firma plaćaš i porez na isplatu te dobiti (18%)

U osnovi, sve što si dobio mukte, sad ćeš vratit nazad s kamatom.

Postoji opcija na koju svi misle da se mogu izvući, a to je da u knjigama navedeš da je sva oprema zastarjela i poslana na reciklažu, što može proći ako neki inspektor neće detaljno gledati, ali ako bude, platit ćeš i više od samo tog poreza.

"Zašto bi uopće zatvarao firmu legendo"

Nikad ne znaš. Možda i nećeš - možda te firma nadživi i naslijede je tvoja djeca. U tom slučaju nećeš morati platit ništa, niti ćeš moći jer ćeš biti mrtav, ali porezna nadilazi te svjetovne komplikacije jer će te poreze tad morati platit tvoja djeca.

"Kralju što mi želiš reć s ovim"

Ništa, radi ti što želiš. Ali idući put kad budeš mislio da svojim hobijem kupovanja na firmu pobjeđuješ sustav, sjeti se da se dugoročno gledano, tu samo radi o zaduživanju s ekstra koracima.