Zašto ne osjećamo ništa ili jedva nešto kada nam netko drag premine?

Bude kao praznina, ili kao neki miješani osjećaj, kao da ne znamo što osjećati, a bila je jako draga i voljena osoba, bila je uvijek tu, razboli se, vjeruje, bori se, ali na kraju premine. A, uvijek ti govori da će sve biti u redu, zna da i tebe nešto muči i gleda te kao vlastito dijete.

Tri god se bori sa rakom, ali kao što sam rekao, stalo pozitivna, brižna i sa osmijehom, samo ti želi dobro, brine se jesi položio maturu, iako opet nisi dalje vjeruje da oćeš i da će doći vedriji dani za tebe.

I odjednom oslabi, u tjedan dana završi u bolnici, i premine, ostavljajući muža i dva krasna dečka za sobom.

A, ja kao da ne znam kako bi reagirao, trenutno potišten, na neke trenutke se nakratko rasplačem, pa stanem, ne osjećam jebeno ništa, ili ne želim, jedva zaspem, i ostalo prije posla skoro 2 besana sata, čak pomalo i neki strah, kao neprimjećena žalost.

Ispričavam se što je sve ovako nabacano, pišem po onome što osjećam.

Želim da počiva u miru, i da uvijek negdje iz daleka gleda na sve nas.