Blokade - druga strana price

Proslo je vec tri meseca od pocetka citave situacije, a kraj joj se uopste ne nazire, a ne primecujem ni zelju da se pokrene istinski konstruktivan dijalog od strane onih koji su sve i inicirali po pitanju nastavka skolovanja i povratka u redovan rezim rada. Necu komentarisati ocajne komentare koji se sruce u lice svakome ko i pomisli da ista upita, sto apsolutno pomaze ideji jedinstva drustva kao takvog - pretpostavljam da mnogi zaboravljaju momenat da i posle svega treba da funkcionisemo kao celina, zajedno (zar ne?).

Iako smatram bunt opravdanim, isto tako smatram da je njegovo kanalisanje u startu na pogresnom mestu, blokiranjem obrazovanja koje je u nasem uzrastu ipak nesto sto diktira ritam zivota i manje-vise nam se sve aktivnosti oblikuju u skladu sa obavezama oko fakulteta/skole.

Kako su te obaveze sada na stand-by-u, osecam se poprilicno izgubljeno, i, iako pronalazim kako da popunim slobodno vreme radeci nesto korisno za sebe sto bi palo u drugi plan u redovnim okolnostima, uvek je prisutan osecaj kako je to upravo ono sto je i do tada bilo - sporedna aktivnost i besmisleno je to sto se prakticno samo time i tome slicnim stvarima bavim. Fali mi tempo koji je bio uspostavljen do prekida nastave.

Ljudi oko mene su vecinski istog stava, blokada im je preko glave, a povrh svega je strasna cinjenica da se u bilo kakvom vecem drustvu to slabo diskutuje jer je prisutna ogromna doza straha od osude zbog nepopularnog misljenja te trajno etiketiranje kao nesto sto istinski nisi (u razgovorima nasamo je dosta drugacije, ljudima je lakse da se otvore).

U pozadini, ostale sfere drustva koliko toliko funkcionisu, sto je dodatno izludjujuce i poprilicno licemerno (odnosi se na one koji celu situaciju podrzavaju iz komfora slabo do nikako narusene svakodnevice). Iz toga naravno proisticu i pitanja posprdne prirode (npr. „Sta je, studiramo li?“, „Jesmo li ga apsolvirali?“) od strane ljudi iz okoline koje blokade ne pogadjaju i na to sve gledaju kao na ludost koja ce nam se na kraju svima obiti o glavu.

Imam osecaj da su posledice sto po pojedince sto po generalnu klimu medju studentima i to kako nastaviti dalje kada svemu ovome jednom dodje kraj nesto o cemu se gotovo uopste ne prica. Mislite li da ce biti moguce vratiti se na staro nakon svega, i da li mislite da nas je ovo zaista priblizilo vise nego sto nas je razdvojilo?